Sljedeći esej izražava trenutno stanje jednog teksta, koji se neprekidno piše dalje, a čije se teze i sadržaji već petnaestak godina uvijek iznova proširuju i mijenjaju, te koji je već u različitim verzijama i u različitim situacijama bio upotrebljavan. Na osnovi tog teksta nije uslijedila nikakva debata, nije me izazvalo ničije protivljenje. Time je on dokaz besmislenosti pisanja o arhitekturi u današnje vrijeme. Ali možda je i slučaj da ova dijagnoza, koja se već petnaest godina upotpunjava, samo motreći prati protok vremena, te imenuje fenomene, kojih je ionako svjestan svaki akter na polju arhitekture.

Arhitektura: reset

Zamislimo da ne postoji arhitektonska umjetnost, pa ni njena povijest, da ne postoje ni arhitekti ni arhitektice, da nema studenata arhitekture. Bi li nam nešto nedostajalo? Možda. Ali možda i ne bi. Naprosto više ne bi bilo cijele jedne akademske kaste koja se navodno bavi arhitekturom. Pa i sama profesija arhitekta bila bi tek dio općeg građevnog zbivanja. Nepredočiva predodžba? Možda. No ipak bi, uvjeren sam u to, nastajala arhitektura. Naime, netko, tko nikada ništa o arhitekturi nije čuo, tko ni tu riječ ni taj metier ne poznaje, dakle taj netko bi nešto gradio, što bi bilo više od pukog građenja.

Arhitektura nastaje, bilo gdje, bilo kada, nitko je ne može spriječiti. Arhitektura je uvijek prisutna. Ali s vremena na vrijeme potrebno je metier kojem pripadamo, naprosto opet vratiti na početak. To se čini i s današnjim aparatima koji nas okružuju, kada se zbog tolikog programiranja gube u neučinkovitoj beskonačnoj traci: treba pritisnuti tipku reset (ponovni start). To je pitanje koje se ljudima iz ovog metiera samo vrlo rijetko nameće. Naime oni žive svoje uloge, moraju vjerovati u egzistenciju arhitekture, već kako bi opravdali vlastitu egzistenciju.

Zašto da sada pritisnemo tipku - reset? Zato jer arhitektura ima u javnom, u medijskom, u političkom životu takvu konjunkturu kao još nikada do sada. Nikada kroz povijest arhitektura nije bila tako popularna kao danas. No, nikada ranije nismo se mogli tako loše sporazumjeti oko toga što uopće pripada arhitekturi, kao što je to danas slučaj!

Kad je arhitektura još bila ideologija

Stoga je nužno potreban kratak pogled unazad. Poraće u Europi živjelo je od obećanja modernosti u procesu obnove. Arhitektura je bila sredstvo prevladavanja fašizma, koji je bio poistovjećen sa svim formalnim tradicionalizmima. Arhitektura je bila manjinski program kulturne avangarde, koja se u dobroj vjeri povezala s građevinskom industrijom u razvoju. Šezdesetih godina tome se protivila arhitektonska avangarda orijentirana prema utopiji i politizaciji. Bila je već afirmativno spremna za fenomen masovne nove pop-kulture. Možda je potrebna izvjesna skepsa u odnosu na činjenicu da su gotovo sve tadašnje zvijezde to ostale i do danas. No arhitektura je umjetnost dugog trajanja, također u biografskom smislu.

A onda početkom sedamdesetih godina naftna kriza (1973.), promjena paradigme, slom modernosti. S nastupom postmoderne ponovno otkrivanje urbanosti, regionalnosti i povijesti. Šezdesetih godina to je već bilo pripremljeno analizama koje su proveli Jane Jacobs, Robert Venturi i Denise Scott Brown, Aldo Rossi i drugi. Ali isto tako bio je to i odsjaj čežnji studentskog pokreta za stvarnim životom, za otkrivanjem i preobrazbom svakodnevice. Tim lomom bila je određena i budućnost tijekom osamdesetih godina. Ridley Scottov Blade Runner (1983.) pokazao nam je po prvi put, da ni u dalekoj budućnosti neće sve biti nanovo izgrađeno, pa nije slučajno postao kultnim filmom arhitektonskog diskursa tog vremena.

Da, bilo je lijepo i zanimljivo, šezdesetih, sedamdesetih, pa još i osamdesetih godina. Vođena je borba argumentima i objedama za pravu, odnosno krivu arhitekturu. Pozicije su se dokazivale teorijama. Sukob oko 'postmodernog bijenala' (1980.) u Veneciji, oko natječaja za njemačke muzeje (npr. James Sterling, Staatsgalerie Stuttgart, 1979.-1984.). Bilo je lijepo i zanimljivo, ali je to bila vraški insajderska diskusija, koju je vjerojatno zaista mogla i htjela pratiti tek manjina arhitekata i intelektualaca zapadne hemisfere, a koja je ostatak stvarnoga svijeta ignorirala s arogancijom.

Kada je arhitektura bila otkrivena

Odjednom je zavlada velika smetenost. U posljednjih dvadeset godina sve su se više rastvarali općenito važeći interni kriteriji arhitekture. Nimalo drugačije nego što je to bio slučaj s društvom u kojem su se stilovi života i kulture u sve većoj mjeri fragmentirali. Neki su još nastojali razlikovati između transnacionalne kapitalističke i subalterne lokalne klase iako je hibridna egzistencija postala princip postojanja.

Odjednom je postmoderna kao stil izgubila dinamiku bar u internom arhitektonskom diskursu. Svoj posljednji uzlet našla je u dekonstruktivizmu, zamijenjena kompjutorskim programima, koji su barem na ekranu - uz mnogo improvizacija na gradilištima - ekshumirali Colani-kič iz šezdesetih godina i učinili ga mainstreamom današnjeg jezika formi. Kako je već osamdesetih rekao Friedrich Kittler: 'Alat određuje govor.' I ništa nije postalo tako istinito kao proročanstvo Mary McLeod, koja je u jednom članku u assemblageu ocijenila da je dekonstruktivizam tek druga strana medalje postmoderne.

Tako danas više nitko ne može razlikovati je li pri svemu tome što se danas nalazi na takozvanom tržištu, a to znači da krasi stotinjak najvažnijih internacionalnih arhitektonskih časopisa, riječ o dobroj ili lošoj arhitekturi, o značajnim ili beznačajnim građevinama ili projektima. Sve to služi pogonu kulture, te je barem medijski event ili jednostavno ne postoji.

Prevedeno u kulturnu tehniku arhitekture, podjela na u kulturnom smislu značajne arhitekte-umjetnike i arhitektonske tvrtke konformne tržištu, koja je osamdesetih godina unutar scene još bila jasna, danas je dokinuta. Kada, primjerice, Peter Cook i Peter Eisenman, vječni avangardisti, vide svoju budućnost kao savjetnici u pitanjima dizajna HOK-a, u svijetu najveće arhitektonske poslovne tvrtke, onda u tome ne treba vidjeti tragičnu predaju ostarjelih muškaraca, već prihvatiti promjenu okvirnih uvjeta arhitekture. A što je nastalo od Daniela Liebeskinda, otkad je dobio natječaj za 9/11, u najmanju je ruku iznenađujuće.

'Great Attention - Less Seriosity'

Great Attention - Less Seriosity, ruga se Rem Koolhaas i vraški je u pravu. Dijamanti arhitekata - starova proširuju se poput spam-mailova preko zemaljske kugle. Svi oni slijede mnogo citiranu ekonomiju pozornosti, iako je često zbog zasićenosti nisu u mogućnosti ispuniti. A Great Attention se raširila i rastegnula. Već spekulativni krajolici slobodnog vremena, poput novog korištenja Zeppelin-hale kod Berlina i dizajn pisti za Formulu 1, osvajaju ozbiljne arhitektonske časopise.

Ali što bi bila suprotnost tome? Less Attention - Great Seriosity? Od princa Charlesa i braće Krier, trajnih stilističkih postmodernista kao što su Robert Stern ili Michael Graves, pa sve do američkog New Urbanisma i Vittorio Magnago Lampugnanijevog novog konzervativizma ili do berlinskih graditelja kamenom, seže paleta onih koji zahtijevaju povratak konvencijama graditeljstva. Dakako, u slučaju njihova uspjeha to bi bila 'kultura građenja'. Imali bismo tada opet obavezne konvencije, imali bismo opet, na novim tragovima i samo i to je važno, skladna sela i gradove. Kompenzirali bismo gubitak kulture. Ali kakvu bismo onda imali kulturu? Kulturu filma Trumanov show, umjetne idile, koja je snimana doduše slučajno ali prikladno, u realnom New Urbanism pilot-projektu Seaside na Floridi. To baš nije tražena Great Seriosity. Danas povratak historijskog zacijelo ne znači današnji život s pogrešnom sviješću, kako bi to mnogi od vječno modernih rado tvrdili. Konačno je i s kompletnom obnovom Akropole ili nastavljanjem građenja crkve Sagrada Familia i u simboličkom smislu pala odluka za život u historijskoj inscenaciji, a i u budućnosti će to obilježiti našu svakodnevicu.

Great Attention je svakako donijela arhitekturi dosad nepoznatu javnu i medijsku pozornost. Sa svim konzekvencama. Jedna od njih je kraj kulture eksperata. Kritika i posredovanje nalaze se ili u ulozi marketinških agenata, ili su se povukli u paralelne tekstove na polju cultural studies, kako bi s te pozicije kružili oko fenomena arhitekture kao takve.

To je logična posljedica gubitka svih obvezujućih kriterija. Borbena moderna u arhitekturi je rođena i dovršena u prošlom stoljeću. Posvuda na svijetu arhitektonski srednji sloj u službi građevne industrije naprosto iz navike gradi dalje, u dobroj mjeri nesvjesno, ne slijedeći nikakav stilistički kod, nikakvu umjetničku ideologiju. Još uvijek je staleški autoritet arhitekta potvrda obećanja boljega svijeta. Kad bismo povjerovali arhitektima, sve bi bilo bolje, samo ako bi oni planirali. Provokativno protupitanje: Bismo li svi mi htjeli živjeti u svijetu, koji su stvorili samo takozvani angažirani arhitekti kvalitete?

Infamni goli život

Što se dogodilo s arhitektima? Arhitekti nalik na demijurge svojedobno su u zapadnom civiliziranom standardu sjeverne hemisfere tvorili društveni stalež, koji je projektirao uz dobre honorare banalizirane vizije toliko čovječne moderne. Arhitekt, ta ikona lifestylea, sve je više u društvenom smislu bivao demontiran u smislu ugleda i odgovornosti.

Stoga se postavlja pitanje odgovornosti arhitekta. Stara obaveza arhitekta da mora i hoće preuzeti odgovornost za svijet kao cjelinu. Obaveza koju si je arhitektura sama zadala, posebno moderna, koja je i prouzročila današnju dilemu. U vezi s tim otkrio sam jednu rečenicu: ' Tko danas nije spreman graditi kulu babilonsku, nema pravo biti arhitekt.', rekao je Wolf Prix iz tima Coop Himmelb(l)au 2002. godine.

Sjajno. Još nitko drugi nije to tako jasno formulirao. Današnja 'inovativna' arhitektura drži se dakle 'babilonske metafore', koja izražava da jedan jedini arhitekt mora biti u mogućnosti, jednim jedinstvenim remek-djelom podariti epohi, svijetu, čovječanstvu, spomenik koji je oličenje smisla. To je to. To daje poticaj akademskom rallyu akademske arhitekture. Tek otpadni produkt 'babilonske metafore' je dakle onda arhitektura malih majstora, koji se trude originalnim umjetnim obrtom postići medijsku pozornost.

Nasuprot tome danas imamo veliku šansu, da na cijelom svijetu milijuni mladih ljudi studiraju arhitekturu. Više negoli ikada prije u povijesti arhitekture. Posvuda na svijetu prenose se na studentice i studente više ili manje inteligentne strategije otkrivanja svijeta. Vrijeme je da krenu u svijet i započnu otkrivati i isprobavati jednu novu praksu arhitekture. Ali prije toga trebali bi svakako naučiti cjelokupnu povijest arhitekture, kako bi znali da ne mogu ništa izumiti, čega već nije bilo.

Ne može svatko postati zvijezda. Ne znam kako će se dalje razvijati ova medijska komercijalizacija, sve dok svako gnijezdo ne dobije svoj muzejski-Bilbao-efekt. Nakon 1980. godine, imali smo generaciju Signature-Stars, danas imamo generaciju Branding-Stars, a što slijedi? Možda iz muzičke industrije već poznati boy-and-girls-groups, koji sami uopće više ne projektiraju, već samo u medijskom smislu uspješno poziraju i prodaju ono, što se negdje drugdje, u zemljama jeftinog projektiranja, crta ili danas bolje rečeno renderira?

Dok to ne bude razjašnjeno neka te tisuće studenata izađu van u zbilju, u svakodnevicu. Sanjam angažirane, inteligentne i pragmatične Task-Forces, koji konkretno i realno zahvaćaju u stvarni život, koji ometaju potrošačku svakodnevicu i otvaraju nove životne svjetove, koji projektiraju kuće ili tek intervencije u javnom prostoru, a možda istovremeno i grade vlastitim rukama. Zamislite svu tu masu studenata arhitekture, skrivenih u prepunim predavaonicama, koji dan i noć čuče pred svojim monitorima i samo čekaju da budu uvučeni u industrijski standard programa (pogledajte još jednom stari film Tron!), zamislite kako te mase izlijeću u realnost naših gradova, sela i krajolika, i počinju jednostavno zaista i s realnim sredstvima mijenjati konkretne situacije. Odjednom počinju biti društveno 'potrebni'. To bi onda bila arhitektura.

Kraj pozornosti

Izgleda da trenutno doživljavamo posljednje trzaje ekonomije pozornosti, kod koje takozvana inovativna snaga arhitekture još igra izvjesnu ulogu. Za to je indikator nova tehnologija renderinga. Naime ti renderinzi imaju jedan koban estetski efekt. Oni čine slike svih projekata jednakima, nemoguće ih je razlikovati. Tako se razjašnjava tvrdnja da danas više nema dobrih ili loših projekata, jer na kraju prezentacije svi isto izgledaju, govore zajedničkim estetskim jezikom. Naime razvijena kompjutorska software 'proizvođenja slike' djeluju povratno na još fatalniji način na arhitektonske projekte. Sugerira se laka mogućnost - 'na monitoru jednim klikom miša' - proizvođenja nepravilnih, slobodnih, organskih formi, koje javnosti posreduju jedinstvenost i spektakularnost, a to je ono što se danas sve više traži. Svaki investitor danas želi nadasve jedinstven i senzacionalan uredski toranj, apsolutno jedinstven i senzacionalan muzej ili naročito jedinstven i senzacionalan trgovački centar. Tako se danas u sve više raspisa natječaja i u programima investitora za arhitekte nalazi zahtjev za singularnom 'znakovitošću' projekta.

Kako danas arhitekti na cijelom svijetu raspolažu jednakim tehničkim uređajima i mogućnostima prezentacije projekata, ne igra više nikakvu ulogu potječe li projekt od nekog svjetski proslavljenog arhitektonskog stara ili od nekog, recimo to uz potrebno uvažavanje, talentiranog čileanskog ili kineskog studenta arhitekture. Sve to zvuči posve normalno, ali iza toga se krije jedna dramatično nova situacija arhitekture. Naime konfrontira li se nekog investitora sa slikama tako različitog profesionalnog podrijetla, on nije u stanju razlikovati, a onda i odlučiti, jesu li ovi perfektni renderinzi, koji sugeriraju željenu arhitektonsku senzaciju, nešto što je moguće odista i graditi. Na intelektualniji način ovaj razvoj je komentirao već Alain Colquohon u svojem tekstu o realizmu (1976.): 'Što god je moguće kazati u obranu takve arhitekture polemike, postoji opasnost da bi vjera u čisto autorefleksivnu arhitekturu mogla voditi do obezvređenja građevnog programa i do arhitekture, koju više nije potrebno graditi.'

U suprotnosti s tim će 'nevidljiva arhitektura' opet dobiti na vrijednosti, arhitektura koja osjeća obavezu prema kategorijama održivosti i smanjivanja građevinskih troškova pri istovremenom dobitku prostornih, ugođajnih i haptičkih, čulnih kvaliteta. Ona se potvrđuje svojim tretmanom svakodnevice, svojom izravnosti, primjerenosti i životnosti. Ova arhitektura već postoji, ali za sada još kao paralelni svijet ponešto postrani. Kako bi mogli percipirati njezine kvalitete, potrebno je dakako još kultivirati i izoštriti naša čula. Približavamo se kraju prvog decenija novog tisućljeća. Krajem posljednjeg tisućljeća nisam se usudio nadati se da će ikada još postojati arhitektura onkraj medijskih spektakala. No, u međuvremenu se dogodio reset. Nalazimo se na početku jedne nove arhitekture.